O suradnji mladih kao nečemu stvarnom

O suradnji mladih kao nečemu stvarnom

Suradnja, a posebice suradnja mladih naizgled je jedan od onih patetičnih koncepata koji su prečestim spominjanjem davno izgubili stvarno značenje. Ta isprazna floskula priziva mutne kadrove zadrugara iz Vlaka u snijegu koji čiste prugu od snijega ili pak suzne oči gledatelja koji ganuto nariču o ljepoti djece koja se drže zajedno. Nije mnogo sadržajnija ni manje romantična slika nemotiviranog sveučilišnog službenika koji u suhoparnom izvještaju uz razočaravajuće mlaku  jutarnju kavu kao jedan od ciljanih obrazovnih ishoda navodi povećanje suradnje i društvenog aktiviranja studenata. Teško je ne zdvajati  nad generalnom sklonosti da se mnogi dobri teorijski koncepti i obećavajuće pojave počnu mistificirati i banalizirati sve dok ne dosegnu razinu fetišiziranog društvenog cilja i napokon ne zamru.
Suradnja mladih se asocira uz jednako privlačna opća mjesta kao  što su kreativna industrija, studentski aktivizam ili omraženi intelektualizam mladih. Svi prihvaćaju da je zajedničko djelovanje mladih nužno za svaku osviještenu zajednicu koja nastoji održati korak s rapidnim napretkom suvremenoga društva. Istovremeno, nitko nije osobito siguran tko su ti mladi koji bi trebali surađivati, kako bi se ta eterična kooperacija trebala ostvariti i postoje li ikakvi suvisli motivi i ciljevi te suradnje. Sveprisutna u parolama i izričaju, suradnja gubi svoj potencijal i intrinzičnu vrijednost, a umjesto primjene u svakodnevnom životu svoje mjesto pronalazi u podnaslovima programskih članaka, na letcima i reklamnim uracima. Suradnja tada postaje mutan i apstraktno poželjan društveni imperativ. Nitko zapravo ne razumije datosti suradnje, ali ne usuđuje se ni predložiti alternativu. Primjerice, veličanju mladih i ambicioznih pojedinaca jednostavno nedostaje idealistički zanos koji prati razglabanje o potrebnosti mladenačke suradnje, a primjese egoizma i neoliberalnih vrijednosti nisu idealan propagandni program kulturnih institucija. Apstraktni se i konceptualizirani mladi intelektualac tada nalazi u neugodnoj poziciji da suradnji sa svojom generacijom prilazi primorano i nevoljno, pridružujući se naizgled herojskom činu iz pukoga srama i zbunjenosti. Sama činjenica da surađuje tada postaje neželjeni trijumf koji nije zahtijevao trud, par korisnih natuknica u životopisu ili kvačica na popisu mjesečnih ciljeva. Bezidejnim poticanjem suradnje bez shvaćanja stvarnog sustava vrijednosti koji zajedničkom djelovanju pruža uvjerljiv značaj, stvara se perverzna parodija suradnje kao još jedne prenapuhane fiksacije kulture koja entuzijastično potiče sve što se čini modernim u nadi da će joj pružiti prijeko potrebnu svježinu. Svedena na razinu floskule koju svaka ozbiljnija kulturna institucija koja drži do sebe nosi kao stijeg svoje otvorenosti i suvremenosti, suradnja je postala marketinški trik, jeftin slogan na plakatima s kojih nas gledaju nasmijana lica mladih.
Prvi korak da se suradnji mladih, nezasluženo zatrpanoj slojevima banalizacije, glorificikacije i podsmijeha, vrati ugled koji joj stvarno pripada jest radikalno traganje za pojašnjenjem njezine istinske biti. Ambicioznija polemika o stvarnoj ulozi i strukturi suradnje dužna je prije svega ponuditi definiciju suradnje.

 

 

 

Za to je ključan filozofski koncept kolektivnog angažmana ili zajedničkog djelovanja koji se odnosi na svjesno i motivirano sudjelovanje. Angažman kao takav mora uključivati voljno i svrsishodno djelovanje koje počiva na složenom sustavu vrijednosti, ideja i koncepata o tome što je dobro. Suradnja kao puko ispunjavanje očekivane forme ne može se definirati kao suradnja, čak i ako povremeno, sretnim spletom okolnosti, poluči željene rezultate. O suradnji trebamo govoriti kao o nečemu što je sadržajno, privatno i usko vezano isključivo skupinu ljudi koji su njome svjesno i sadržajno obvezani. Takva suradnja uključuje dogovore, prilagodbe, kompromise i autonoman pristanak na snažnu međuovisnost. Stvarna je suradnja sirova i konkretna, produkt zajedničkih napora pojedinaca koji svoje ciljeve zamjenjuju našima.  Takva suradnja izmiče onima koji surađuju kako bi učinili svoj životopis uvjerljivijim ili jer se nadaju ostvariti naizgled legitimne, ali zapravo površne ciljeve. Pojaviti se i dati minoran doprinos zajedničkom cilju u svojoj srži i nije suradnja, već paralelno djelovanje onih koji se nadaju da mogu profitirati iz tuđe prisutnosti. Suradnja ne znači ponosno i inertno biti pored nekoga, već biti s nekim. Biti s nekim posjeduje i dodatnu vrijednost promišljenog i vrijednosno osviještenog angažmana za kojeg ste spremni platiti cijenu fizičkog, intelektualnog i emocionalnog napora kompromisa.  Poseban problem suradnje su free rideri, pojedinci koji svjesno ne sudjeluju u zajedničkim naporima i ne žele platiti cijenu suradnje, ali koji žele beneficirati od tuđe kooperacije. No, oni su posebna među mnogim devijacijama suradnje.
U konačnici, smisao suradnje mladih nije uklanjanje tereta napretka s onemoćalih pleća kulturnih institucija, već prilika da mladi unutar suradnje osvijeste realnost sebe u društvu. Prije spomenuti mladi intelektualac vrlo će se vjerojatno pronaći u situaciji u kojoj je obrazovan, dobro informiran, pun briljantnoga potencijala i frustriran potpunom beskorisnošću svoje praktične neupotrebljivosti. Suradnjom s drugima i voljnim osvješćivanjem međuovisnosti i sklada vlastitih i tuđih interesa, pojedinac dobiva priliku osvijestiti svoje stvarne interese. Postoji čak i suvremeni neologizam u engleskom jeziku sonder kojime se opisuje trenutna svijest o tome da drugi posjeduju jednako kompleksan unutarnji svijet kao i mi sami, jednako fluidne sustave vrijednosti i usporedivo promjenjivo shvaćanje sebe. Zajedničkim radom i supstituiranjem pojma sebe za pojam nas pojedinac dobiva priliku identificirati se s nečime većim od sebe samoga, a smislena suradnja mladih u tom slučaju nije isprazna fabrikacija ili antipatična sintagma. Ona postaje medij unutar kojega pojedinac pronalazi nove načine ostvarenja sebe i ishoda koje smatra vrijednima. Tada uočavamo da je suradnja nužna i potrebna, ali ne za sebične efemerne interese ili napuhavanje ega društva, već za pojedince koji suradnjom mogu, iskreno se povezujući s drugima, smjestiti sebe u nove okvire društvenog djelovanja. A nije li to vrijednost kojoj svi trebamo težiti?

Hana Samaržija za Kombinat