Kako zamišljate dobro odrađen projekt? Je li riječ o urednom popisu dnevnih obaveza sa svakim retkom precrtanim čistim potezom? Ili o primljenoj plaći, zadnjoj rečenici članka ili kraju napornoga radnog dana? Dobro odrađen projekt je dovršen projekt. To je opće mjesto duboko ukorijenjeno u svakoga pojedinca koji se ičime bavi, uzevši u obzir da je osobna motivacija usko vezana uz osjećaj postignuća te uz nadu da uložen trud nije bio posve besmislen. Rad kao oblik samoostvarenja i aktualizacije sebe krasan je apstraktni koncept, no u praksi nam je potrebno nešto za što se možemo uhvatiti, amblem napretka i osobnog postignuća. Uvedeno u širi kontekst suvremenog društva, ova se vrlo razumljiva težnja prijateljskom tapšanju po ramenu postavlja kao problem. U vremenu kada je tehnologija sveprisutna, komunikacija trenutačna, a informacije, premda ne uvijek provjerene, permanentno dostupne, nitko se ne odriče komfora trenutačne satisfakcije.
Navikli smo potrebnu informaciju potražiti odmah i željen odgovor primiti nedugo nakon slanja pitanja. Dobiveni su rezultati privremeni i upitne primjenjivosti, ali prihvatljivi. Svako se mišljenje može podijeliti dok je tek u povojima, a uspješnost projekta proporcionalna je efikasnosti njegova provođenja. Može li u svijetu utemeljenom na impulsu i trenutnom zadovoljenju itko čekati? Može li itko preuzeti odgovornost za tihi napor neprepoznatog i dugoročnog rada, postupnih rezultata koji postoje tek u obliku vlastite percepcije svoga doprinosa, a ne kao neonski transparent produktivnosti?
Notorni millenialci nemaju vremena za sporo uzdizanje na društvenoj ljestvici i frustrirajuću nedinamičnost rada na sebi, dekadentne ideale koje već desetljećima ne pronalazimo u stvarnome životu. Svako nam malo postignuće donosi banalan osjećaj ponosa koji povlačimo od prvih razreda osnovne škole i nadograđujemo gramzivim konceptom uspjeha 21. stoljeća. Ako se želimo identificirati kao iole odgovorni i aktivni pojedinci, internaliziramo najviši društveni cilj bezgranične produktivnosti, hladne efikasnosti i neobuzdane kreativnosti. Napredak mora biti rapidan, a rezultati moraju biti opipljivi. Proces napretka i osobne promjene sveden je na fiktivni linearni graf koji se kreće samo prema gore i nikada ne silazi. Odustati od trenutnog zadovoljstva čak se i objektivno čini prilično glupo. Odbijanje priznanja i sposobnosti da svake noći zaspemo s osjećajem postignuća u poslovičnom „krevetu koji sami prostiremo“ gotovo je mazohistično, pogotovo ako je jedina ponuđena alternativa predati se dugoročnim ciljevima koji u stvarnosti postoje samo kao mlitave apstrakcije. Istinska posvećenost dalekim ciljevima i napretku koji se svodi na osobnu transformaciju zahtijeva svojevrstan stoicizam, osobnu čvrstoću i moralnu odrješitost. Hvastati se izvršenim projektima i rezultatima impulzivnih odluka je lako. Znatno je stvarniji izazov bez sumnje ustvrditi, makar u unutarnjem monologu, da smo bar donekle sigurni da je dugoročni cilj na kojemu radimo stvaran i da će do njega uistinu doći. Kultiviranje strpljenja i samo je po sebi zahtjevan proces koji iziskuje predanost i nezanemarivu dozu proaktivnog idealizma. Ako se pritom javlja i zaključak da je strpljenje u društvu zanemareno i neprepoznato, kultiviranje istoga postaje znak naivnog nerazumijevanja stvarnog života i uspjeha. Zašto sebi nametati sizifovsku tlaku svođenja života na ganjanje knjiškoga koncepta kontinuiranog usavršavanja bez kraja kada je stvaran uspjeh brz, efikasan i nadohvat ruke?
Još su Sokrat i Platon ustvrdili da su ljudi znatno skloniji prihvatiti zadovoljstvo trenutnog užitka („bliže, manje dobro“) makar bio i daleko od optimalnog, nego posvetiti se zahtjevnijim i udaljenijim naporima („dalje, veće dobro“). Ukoliko je kratkoročno ispunjenje, stoljećima percipirano kao znak osobne slabosti, postalo temeljna norma društvenog funkcioniranja, postoji li ostvariva alternativa?
Dok antička filozofija prikazuje trenutačan užitak kao oprečan racionalnim odlukama i promišljanju, danas smo suočeni sa suvremenim svijetom posve usmjerenim na sadašnje žudnje.Premda možemo vjerovati da su naši zanemarivi privremeni uspjesi „dobri“, oni nas uistinu možda udaljavaju od zahtjevnijih ciljeva koji nose trajno i stvarno dobro. Posvećenost dugoročnim ciljevima i stalnom napretku u reinvenciji identiteta neosporivo zvuči kao kompleksniji izraz vrlina.
No ponekad se čini da se ta kompleksnost može pronaći samo u teoriji. Posvećenost dalekim ciljevima iziskuje strpljenje, ali strpljenje se vrlo lako degradira u puku lijenost. Pozitivan odnos prema postignućima koja nisu trenutačno opipljiva može se cinično svesti na djetinje snatrenje o ispunjenju koje nikada neće doći. Planiranje za budućnost lako postaje forma eskapizma. Premda se mogu doimati banalnima, mala svakodnevna postignuća ipak su legitiman dokaz stvarnoga rada, dok je poimanje apstraktnoga napretka proizvoljno i ovisno o pojedincu. Premda uistinu postoje oni koji se strpljivo i predano kreću prema dugoročnom cilju u kojega mogu tek vjerovati, lako je pronaći i pojedince koji u nedefiniranosti dalekog odredišta (Koji je uistinu dugoročni cilj? Kako ću doći do njega? Ima li on uopće smisla? Počiva li na razumnim procjenama ili dekadentnim maštarijama?) pronalaze izliku za nerad i prokrastinaciju. Izbor između izvršavanja kratkih zadataka koji donose trenutačan osjećaj produktivnosti i ulaganja apstraktnog truda u apstraktne ciljeve vrlo je svakodnevna drama. Toliko je lakše posvetiti se kratkim projektima koji će nam donijeti par riječi hvale i satisfakciju kraja, ali ne možemo zanemariti ni osjećaj da rad na trajnom napretku potvrđuje našu uzvišenu snagu volje.
Naravno da ova dilema otvara tek zaključak da nemam ni pravo ni sposobnost ponuditi kakav pomno osmišljen omjer aktivnog izvršavanja malih zadataka i strpljivog posvećivanja većima. Uistinu, ne možemo točno odrediti koja je granica između beznačajnih malih uspjeha i korisnih popravaka koji dovode do postupne realizacije većih ciljeva. S druge strane, ne znamo ni gdje strpljenje ustupa mjesto ispraznim snatrenjima o ishodima prema kojima se nitko aktivno ne kreće. Nitko neće samoga sebe suočiti s činjenicom da je njegova posvećenost „dugoročnom napretku“ uistinu prikrivena prokrastinacija, a njegovi veliki planovi samo kolaži idealnoga života netaknuti aktivnim djelovanjem. Teško je biti prijeziran prema dobronamjernim intelektualcima i kreativcima nevoljnima shvatiti da je za ostvarivanje ishoda potrebno više od dobre ideje i vizije plavoga neba. Jednako je teško ne suosjećati sa zaposlenicima i studentima obuzetima nadom da će uspjeh biti brz, siguran i bezbolan. Prirodno je da svi želimo upravo svoje ponašanje opravdati kao ispravno, nevoljni javno priznati neadekvatnost svojih ciljeva i djelovanja. Ukoliko se ne želimo predati samoobmani i utješnom vjerovanju da je upravo naše djelovanje najbolje moguće, odgovor možemo pronaći tek u prihvaćanju zlatne sredine. Suočeni s dva jednako klimava ekstrema, preostaje nam samo nastojanje da pronađemo optimalnu količinu strpljenja. Željeti trenutnu afirmaciju krajnje je ljudski. Prihvatiti nepostojanje promjene bez truda znak je zrelosti. Sposobnost da se usredotočenost na sadašnjost i predanost budućnosti ujedine kako bi dopustili male užitke unutar šireg konteksta strpljivog progresa vrlina je koja se može razviti samo unutar pojedinca. A to je vrlina koju svi trebamo nastojati razviti.
Hana Samaržija za Kombinat
